Home Mail

Lotusov kut

Paranoja... zvana poštanski sandučić
Dan prvi:
Prekrasno je vrijeme za ovo doba godine. Uvijek kad je vani sunce, dobijem nekakav čudesan polet i daleko mi je jednostavnije disati, gledajući ljude oko sebe kojima sunce mami smiješak na lice. Ne sluteći ništa, obavila sam svoj jutarnji ritual sređivanja i krenula na posao. I kao svakog dana, tako i tog, prvog u nizu negativnih dana, zavlačim ruku u džep i vadim ključ od poštanskog sandučića. Da se razumijemo, početak je mjeseca i sandučić obično vrvi "čestitkama". Navikla već na šokove, začudilo me što me iznutra promatrala samo jedna, duguljasta uplatnica. Već sam se poveselila kako će danas biti sretan dan, a moje veselje je trajalo sve dok nisam ugledala cifru na računu. Potrošak električne energije... mjesec studeni... XXX kuna. Samo što me nije šlag strefio jer je moja standardna paušalna uplatnica ovog mjeseca bila veća za otprilike 50%. Fino!!!

Dan drugi:
Probudila me uporna zvonjava mobitela. Poslovni partneri hitno me trebaju jer samo ja mogu riješiti sve njihove probleme. Moš' mislit... našli su budalu koju će vozati pa sad koriste priliku. A tko mi je kriv! Preskačem jutarnji ritual, oblačim se po stepeništu i jurim van, ali u prolazu automatski ubacim ključ i otvorim poštanski sandučić. Ok, nekoliko koverti i jedna, ovog puta žuta, uplatnica. Nemam vremena proučavati fino posložena slova i brojke, već ulazim u auto, a poštu bacam kraj sebe, na suvozačko sjedalo. Na jednom od semafora prema poslu, ne da meni vrag mira. Moja žuta uplatnica, koja tako mirno leži na sjedalu, preveliko je iskušenje. Sva sreća da je na semaforu bilo crveno i da sam stajala na mjestu jer bi se od šoka vjerojatno zabila u nekog. Konstatacija: akontacija plina, ovog mjeseca: veća je za 43,23%. Ole...

Dan treći:
Noćas sam imala noćne more. Sanjala sam da me progoni gigantski poštanski sandučić. Probuđena u znoju muke svoje, krenula sam na već dogovoreni sastanak. Letimičan pogled na poštu i zaključak kako sigurno mogu otvoriti sandučić jer u njemu nema ničeg osim par bezazlenih koverti. Odlučila sam se otvoriti ih dok sam se lagano šetala na sastanak i shvatila da mi je to bila jedna od lošijih životnih odluka. Naime, iako među današnjom poštom nije bilo standardnih obrazaca, ovog puta su bili lukaviji. Svoju su "papirnatu bombu" zapakirali u nevino bijelu kovertu bez oznaka. Nakon otvaranja, iz te nevino bijele koverte ispala je duguljasta uplatnica na kojoj je pisalo "Porez na tvrtku, odnosno naziv". Iskusna osoba kao što sam ja, mudro je prstima desne ruke pokrila lijevu stranu uplatnice, odnosno onaj dio na kojem se nalazi zlokobni prozorčić s uredno isprintanim brojčicama. "Kog vraga sad šalju porez na tvrtku? pa to sam platila u lipnju, kad je uredno stiglo rješenje za ovu godinu s popratnom (neizostavnom) platnicom" - pomislila sam. Manirom pravog stručnjaka koji željno iščekuje prvu brojku izvučenu na lotu koja će mu zagarantirati siguran dobitak, podigla sam prvo jedan prst, pa onda sve po redu. Sedamstopedesetšestkunaitridesetsedamlipa?!?

15 minuta kasnije
"Halo, Goga, imam jedan problem. Dajte mi provjerite uplate porez na tvrtku, molim vas". S duge strane čulo se tiho kuckanje po tastaturi. "Da? Uplata od 254,00 kune u lipnju prema njihovom službenom rješenju. Možete mi provjeriti i unatrag 2 godine?" Opet tiho kuckanje. "Aha. za 1999. uplata je bila (opet prema njihovom rješenju) 253,80 kn, a za 1998. iznosila je 238,79 kuna? Dobro, a za kog vraga oni meni sad šalju uplatnicu na sedamstopedesetšestkunaitridesetsedamlipa". Tiho čavrljanje s druge strane "Ma znam, ali nema nikakvog propratnog objašnjenja. Možete li vi provjeriti na Općini koji je to vrag?"

Još 15 minuta kasnije
Zvrrrrn... "Da? A, Goga, vi ste" S druge strane moja omiljena knjigovođa trudila se kroz smijeh objasniti o čemu se radi. Naime, uplatnica koju su poslali (bez ikakvog popratnog objašnjenja) je dug od 1996., 1997. 1998. i 1999. s tim da imaju evidentirane uplate koje sam ja uredno napravila po njihovom rješenju, no njima su pokrivali kamate koje su se nakupile zbog neplaćanja "pravog iznosa" (kojeg oni nisu napisali u rješenju), a koje iznosi dvostruko od poslanog rješenja. Pa sad, kad su podmirili kamatu, potražuju još sedamstopedesetšestkunaitridesetsedamlipa. E da, mala napomena, slične uplatnice poslali su i na davno zatvorene obrte kao i ljudima koji nikad nisu imali obrt ili firmu. Oni valjda moraju platiti porez na vlastito ime i prezime...

Dan četvrti:
Relativno miran dan, ukoliko ne spominjem četiri poslovna sastanka, cjelodnevno zvrndanje telefona, jurnjavu po gradu, i svakodnevne poslove. U pauzi između dva telefona, uspjela sam letimično pročitati novinski tekst o telefonskom računu od 22.622,61 kunu za jedno četveročlano obiteljsko kućanstvo koje je već mjesecima uzdrmano i poprilično međusobno svađalački raspoloženo zbog "ogromnih" telefonskih računa od tisuću, tri tisuće i devet tisuća kuna. Gospođa glava obitelji je ostala zapanjena kad je na traženom ispisu prebrojala 472 poziva u Surinam, uz pozive na Makao, Panamu i Kanadu. Gospođa glava obitelji tvrdi da ni ne zna gdje su te države, ali draga gospođo kao da je to bitno. Važno je da HT zna gdje su!

Dan peti:
Odlučila sam da zadovoljstvo otvaranja poštanskh sandučića prebacim na ostale članove obitelji, pa neki i oni malo uživaju. No vidi vraga, gospodin u plavom, koji je usput rečeno jedina osoba na koju moji dva i pol kilograma teški jorkširci laju i reže (ima nešto u onome da psi ne vole poštare), dočekao me sa smiješkom na licu i kovertom u ruci. Povećom. "Potpišite ovdje" - rekao je s jednakim smiješkom na licu. Jedan "škrab" na njegov listić bio je dovoljan da se on zaputi u daljnju pustolovinu hvatanja nevinih stanara (nije čovjek kriv, takav mu je posao) i da mene ostavi u nevjerici. A na koverti piše: Općinski sud u Zagrebu - Rješenje o ovrsi od 25.09.200 (usput, danas je 13.12.). Ok, da vidimo o čemu se radi... Ovrhovoditelj (možete li vi to izreći a da vam se jezik ne zaplete?): Zagrebparking d.o.o. Ovršenik: Zna se. I slijedi tekst: "Ovršenik duguje ovrhovoditelju iznos od 557,75 kn, koja je tražbina dospjela 11.12.1998., a ovršenik nije dragovoljno ispunio svoju obavezu". Ajme koji jezik... Idemo dalje. Bla-bla, dokazni materijal, truć-truć, "...predlaže se Sudu da donese rješenje da ovršeniku naredi plaćanje ovrhovoditelju iznos od 557,75 kn sa zakonskom zateznom tekućom kamatom ili će se naplata izvršiti u roku od 8 dana:

1. Plijenjenjem osobnog automobila registarske oznake... (koji, bez obzira na svoju starost, vrijedi više od 557,75 kuna)
2. Zaplijene, prijenosa i prinudne javne prodaje pokretnina i drugih vrijednosti u vlasništvu ovršenika uključujući i novac i dragocjenosti
3. Plijenjenjem plaće
4. Plijenjenjem sredstava sa žiro ili bankovnog računa br..."

Kraj citata.
Sad dolazi kvaka. Naime, na listu u prilogu popisana su sva potraživanja ovrhotvoritelja prema kojem se vidi da su uplate napravljene, no da su svejedno poslane opomene i zatražena ovrha (ljepša riječ za oduzimanje). Smirila sam živce i nazvala Zagrebparking da mi objasne o čemu se radi i njihovo objašnjenje slijedi: "Da, točno je da ste vi uplate izvršili, ali tek nakon što smo mi vama poslali opomene pa je došlo do razlike (gotovo dvostruke od stvarne kazne) koju nam niste uplatili pa smo zatražili ovrhu. No, obzirom da ste fini i pristojni i da se ne svađate, ja, imenom i prezimenom (preko telefona), odobravam vam smanjenje ovrhe na iznos od 420,00 kn". Super. Nije li lijepo znati da imamo toliko jake referente koji imaju izvršnu moć Sudova, sposobnost traženja ovrhe bez pozivanja žrtve i iznošenja njene obrane te slobodu da vam bane pred vrata s policajcem i zaplijeni bilo što u vašem vlasništvu jer ste im "dužni" novce. Kao desetogodišnji privatnik, iskreno žalim što nemam te sposobnosti pa da na isti način naplatim tisuće i tisuće dugova, jednostavnom pojavljivanjem dužniku na vratima (u pratnji policije koja me štite), maznem mu ključeve 120.000 maraka vrijednog novog Mercedesa zbog duga od tisućudvestodvadesetosamkunaipedesetšest lipa. A obzirom da je čovjek "fin, pristojan i ne svađa se" velikodušno iz auta vadim mirisni borić i vraćam mu ga kao znak njegove pristojnosti, sjedam u pravom kožom obučena sjedala i odlazim. Sreća da je petak...

Dan šesti:
Danas sam iz protesta odlučila ne otvarati sandučić. Ne, ne i ne! Briga me. Subota je i imam valjda i ja pravo na odmor. Pa makar me kroz one tri rupice zavodljivo gledaju žute, roza, plave, zelene i ine "čestitke" koje me vabe me da ih dodirnem i pogledam. Nema šanse. NEMA ŠANSE, kažem vam. Bez kutije apaurina, čaše vode i šećera, ja svoj poštanski sandučić više ne otvaram, a poštara čekam s toljagom u zasjedi pa kad vidim da osmjeh razvlači u široki osmjeh, lupam i nestajem bez traga......Znam, znam, nije čovjek kriv, no ovog puta ste vi (koji ste ovo pročitali do kraja) bili moj ispušni ventil pa zašto ne bi bio i on ;o)))
Autor: shedevil (shedevil@boa.hr)
Objavljeno: 22.12.2000.


Slobodni kut
- Djevojka i smrt [Free]
- I došao je pauk... [morrigan]
- Kap Kiše [Marko Pudina]
- Venecija [Anavi]
- Pjesma [kratkovječna]
Lotusov kut
Tupi kut
Home Marketing Mail
© CORNER dnevni elektronski magazin 1999 - 2005.
Sadržaj Cornera ne smije se reproducirati ili prenositi mehaničkim, elektronskim ili bilo kojim drugim sredstvima bez pismene dozvole izdavača
Ako vam je nešto baš zapelo za oko, obratite nam se pa ćemo se dogovoriti :o)
Prvo postavljanje: 08.03.1999.